[i]Deponija osmijeha,rasprodaja iluzija..[/i] – Stranica 6 – [b][i]..::Hear the silence of the winds making your own destiny,go and face the mirror of their sin::..[/i][/b]

bitak je bit bica…

Objavljeno 16. Novembra 2006. od strane farewelltear / 4 komentara za bitak je bit bica…

kazu,bica smo jer postojimo,tu smo,u prostoru i vremenu i imamo trag,a po tome mi imamo bit nasega bica..a bitak ujedinjuje sve ovo jer nas odredjuje kao bica,potvrdjuje nase bivanje..pitam se onda kada mi pocinjemo da budemo bica,a kada zavrsavamo da budemo to..hmm..zapitajte se,jer ovo je tek pocetak..jos jedno novo bice..odredimo mu bit i bitak..

Nastavi čitanje →

Navigacija člancima

« Prethodna 1 … 5 6

Najnoviji članci

“[i]Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve nase ljude..” Rece meni najdrazi Milan Mladenovic.[/i]
[i][b]…Ovaj put bi mogao trajati vecno…..[/i][/b]
[i]Dust in our eyes. Dust in our souls. Dust in our minds. R.I.P.[/i]
[i] Ne idi, ne idi, ne! [/i]
[i] Sleepwalker… [/i]

Najnoviji komentari

nikadniko na “[i]Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve nase ljude..” Rece meni najdrazi Milan Mladenovic.[/i]
homo-percha na [b] Nema na cemu i hvala tebi,hvala svima vama… [/b]
Gost_4403 na [b] Nema na cemu i hvala tebi,hvala svima vama… [/b]
jednamala na “[i]Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve nase ljude..” Rece meni najdrazi Milan Mladenovic.[/i]
oluja na “[i]Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve nase ljude..” Rece meni najdrazi Milan Mladenovic.[/i]

[b]Hermann Hesse , “Stepski vuk”[/b]

"Patnja zadaje bol samo zato sto je se bojis. Ona te proganja samo zato sto bjezis od nje. Ne moras bjezati,ne moras je se bojati. Moras voljeti.
Dakle,voli patnju. Nemoj joj se odupirati,nemoj je se bojati,niti bjezati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka,predaj joj se i nemoj je primati s mrznjom. Tvoja mrznja ja to sto ti nanosi bol i nista drugo. Patnja nije patnja,smrt nije smrt,ako ih ti ne ucinis time.."

[b][color=lilac] In the middle of a heartbeat…. [/b][/color]

[b][color=lilac]the_l.a._sis@hotmail.com[/b][/color]

A da li primjecujete?? Nema vise onih istinskih osjecaja,onih koji proizvode osmijehe. Nema vise faktora koji bi mogli probuditi te osjecaje. Znate i sami,u svakodnevnom zivotu,osmijesi koji su nam upuceni,su lazni,predstavljaju samo maske,iza kojih se krije mrznja,zavist,ljubomora,ogorcenost... Stoga se osjecamo izdanima,prevarenima.. Tako svakim danom sve vise izdani zivimo u neprestanim iluzijama,pokusavajuci u njima te "maskirane" osmijehe predociti u istinske vrijednosti,one koje bi trebali da budu..ali,ne ide..niti ce ikada.. I eto,kada se osvrnete oko sebe,posvuda su razbacane deponije osmijeha,iznad kojih lebdi natpis "rasprodaja iluzija"..Hhh,vjerovatno i nemamo sta vise ponuditi.. Samo lazne osmijehe i iluzije koje vise ne sluze ni zasto,jer se i onako ugasila nada da je zapravo ova surova stvarnost iluzija nekih boljih vremena..

[b][color=lilac]Jostein Gaarder , “ U jednom ogledalu u jednoj zagoneci ”[/b][/color]

"Kad umrem, prekinuće se jedna srebrna nit s nanizanim glatkim biserima koji će se rasuti po zemlji i otkotrljati, kući, svojim majkama školjkama na dnu mora. Ko će zaroniti za mojim biserima kada mene više ne bude? Ko će znati da su bili moji? Ko će znati da je cio svijet nekada visio oko mog vrata?"

[b][color=lilac]..Songs from Unknownman,but not from Nothingman..Wispers from his soul..[/b][/color]

...Dusa jedne djevojke...

Sjedim sam......
Sam na obali mora.....

Sam u trenutku samoce....
trenutku istine....
sjajan kao odraz mjeseca na valovima.

Da li je to sve?
Ostati sam i isceznuti poput pjene,
koja
nestaje u beskrajnom crnom moru...

I tek ponekad se pojavi svjetlo svjetionika
da nam pokaze put i
onda nas ostavlja same.....

I prekrasna sirena koja
nas pokusava navesti
na pogresan put.
I cesto uspije....

A samo ona mi je potrebna
da zavrsim svoj put...
Put samoce.

...Hladno jutro i dosadan dan...

Sjedam na krevet,razgledam,dusa se budi....
Postaje hladno.......
Pokrivam se pkrivacem sve do brade i okrecem se zidu.....
Da li vrijedi ustati jos jedan dan ??????

Sat zvoni jos jednom,imam zelju da ga razbijem......
Misli naviru....ne mogu da se oduprem.
Hocu mir.

Pomislim na nju i vise nista nije vazno.....
Sakupljam snage i krecem u jos jedan dan.
Dosadan dan.

...Djevojka koja voli da se smije...

Plavo,zuto,crveno,zeleno
Ili ruzicasti
Ili ljubicasto
ali nikad crno.
To su odsjaji njene duse....

Uvijek sretne duse,
koja je uzgleda pronasla
formulu srece....
i svjesna je toga koliko
bi neki nesretnik
dao za njenu srecu.

I zato je cuva poput oka u glavi,
I dio po dio
daje svojim bliznjima,
poput milostinje
daje njenu beskonacnu srecu...
Najvece bogatstvo na ovome svijetu......hvala ti.

...Na kraju...

Neko zivi da umre...
Neko umire da bi zivio..

Ljudi su poput ptica svezanih krila...
koji se uzalud bacaju sa litice
u nadi da ce poletjeti....

svi na kraju shvate,
shvate da su uzalud na svijetu

Svi traze savrsensvo...
a ono je uvijek negdje tu
mozda je moje savrsenstvo ona ?
niko ne zna,a mozda nece ni saznati....

Zrtvuju svoje dane,godine....
I tonu sve dublje....

I na kraju svi shvate,
bas svi.....
da se savrsenstvo krije u ljubavi...

...Vjerovatno..ljubav...

Donedanvna moj zivot....................
Bio je poput crnog oblaka,
Kroz koji tek na tren prodiru zrake svjetlosti
Da unesu toplinu i ljubav u moje srce,
Barem na tren.........

Moja dusa je bila poput pustinje,
Gdje trenutci srece mogu stati u zrno pijeska i
Biti odneseni vjetrom do bezkraja....
Poput tvrdave ogradene od svake vrste emocija,
Gdje su sve dobra osjecanja zamjenjena strahom....

Odnedavna moj zivot..........
Je poput baste iz bajke,uvijek zelene,
gdje se bogatstvo mjeri u ljubavi,
a vile odnose tugu i nesrecu u zaborav
a sreca se nalazi u zrakama sunca,kapima kise,u snazi vjetra i
bistroj rijeci i liscu koje opada sa drveca......

Da li je ova sreca samo iluzija koja se nalazi u mome srcu i
Moze li jej jedno NE razbiti u komade?

...Ne...

Stojim sam na ulici...
posmatram ljude,
kako idu na posao,
kupuju odjecu,
vode djecu u skolu i
osjcam samocu....

„NE“ se klati na tankom koncu
sivom poput dima,
a ja stojim i dalje sam...

Ona uzima makaze i sijece konac,
„NE“ se rusi na moju glavu....
Padam na pod,
i lezim u svojoj vlastitoj
krvi....

Tog trenutka pozelio sam da umrem,
dok je besmrtnost poskakivala
sa grane na granu
poput... pticice

...Izmedu cetiri zida...

Sjedim izmedu cetiri zida,
sve je kao u lutkarskoj predstavi
nesreca upravlja mojim konicma...
a ljubav je bila kobna i ostala je samo
agonija....

Moja cetiri zida me brane pred monotonim i
nehumanim covjecanstvom
kojim upravljaju zlo,sebicnost i
predrasude...

Ali ni zidovi ne pomazu
da se otarasim mojih misli
sve ih je vise a je se polako
gubim u vrtlogu
neshvacenosti,
odbijanja,
neuspjeha i depresije.

Ali ni zidovi ne pomazu
da se otarasim mojih snova
gdje ljubav hoda uvijek uz mene kao
sjena....
a ja je ne mogu dohvatiti.
Vjecno proklet...

...Led...

Kao kocka leda
ponekad uspijem da
otopim dio
ali se on ponovo smrzne
ironija ?

svaki osjecaj,svaka misao
klizi njenom povrsinom i
prolazi....

providna a ipak toliko mracna
pogled kroz nju cini svijet ljepsim.

Blizu nje se osjeca hlad a
bez nje hlad postaje nesnosljiv.
Postala je svakodnevnica....

…..BOL…

Postao je dio mene
mogu ga osjetiti
tezi od citave planine
veci od beskonacnosti....

Ptice vise ne pjevaju na grani
sada reze kao bijesni psi

postao je dio mene
dio praznine u meni
gdje je ostala jos samo nada
besmrtna nada
vjecno prokletstvo....

Zelio bih izceznuti
ali ne mogu
jer ipak je nesto ostalo.

Ostala su hladna jutra
nasmijana prijateljica
nesretna ljubav I
glupi i dosadni ljudi.
To i nista vise….

……Vjera….

Izgubio sam vjeru
negdje u prolazu
i nije me briga.....

Ljudi mi govore
„Vratiti ce se ona“,
„Ne treba mi“
odgovaram.

Napustila me
kao sve ostalo
kao plavo nebo,sreca,
upornost,zalazak sunca,
smijeh,entuzijazam pa cak i
volja za zivotom.

Napustila me kao sto
kapi kise
napustaju sivi oblak
i nikad se vise ne vracaju...

Mozda mi je vjera potrebnija vise
nego bilo kojem covjeku……